U Europi je teško reći ono što mislite

Hrvatsko društvo pisaca u povodu 20. obljetnice časopisa Europski glasnik 28. i 29. studenoga organiziralo je u Novinarskom domu u Zagrebu međunarodni znanstveni simpozij Europa – kontinent ispitivanoga života. Na simpoziju je Alain Finkielkraut, poznati francuski književnik i intelektualac, predstavio svoju posljednju knjigu Pametno srce u kojoj prikazuje svoje čitanje devet velikih romana. Njegova knjiga Nesretni identitet (2014) izazvala je burne polemike u francuskoj javnosti i brojne kritike „politički korektnih“ intelektualaca koji su ga neosnovano pokušali diskreditirati i etiketirati kao rasista. Finkielkraut se suočava s gorućim društvenopolitičkim i filozofskim pitanjima masovne imigracije te dubinskih demografskih promjena koje dovode u pitanje opstanak francuskog i europskog identiteta te europskog povijesnog i kulturnog nasljeđa. Gostovanje u Zagrebu bila je prigoda da o tim temama porazgovaramo s francuskim filozofom.

Vaša knjiga Nesretni identitet izazvala je burne reakcije u Francuskoj jer u njoj govorite o problemima imigracije i o fenomenu gubljenja identiteta. Možete li nam pojasniti taj fenomen?

Sociolog Ulrich Beck definira Europu kozmopolitizmom, a filozof Jean-Marc Ferry u istom duhu ističe da europski identitet podrazumijeva otvaranje prema drugome, otvaranje prema drugim identitetima. Za jednoga i drugoga Europa ne bi smjela biti nešto imanentno i unutarnje, već isključivo podrazumijevati procedure i vrednote. Zašto? Zato što kad kažete „unutarnje“, to nužno uključuje i ono „izvanjsko“. Ono što se danas događa u Europi jest da se u ime borbe protiv diskriminacije nastoji izbrisati nužna separacija s drugim. Kada Beck  govori o nužnom kozmopolitizmu europskog identiteta, on na neki način želi istaknuti da je iskustvo nacističkoga totalitarizma, iskustvo Auschwitza i holokausta, zapravo povijesna građa Europe. Parola „nikada više genocida“ podrazumijeva drugu parolu „nikada više bilo koje diskriminacije“. No nastaje veliki problem kada se u ime povijesnoga pamćenja Europe nastoji tu istu Europu odvojiti od vlastite tradicije kako bi se pretvorila u neodređenu bezličnu civilizaciju.

Znači li to da nakon kraja „velikih priča“ moderne budućoj Europi treba narativna rekonstrukcija i pokretanje nove europske velike kulturološke i identitetske pripovijesti?

Ne znam treba li Europa izgraditi novu „veliku pripovijest“ jer se takvim namjerama otvara put teleološkom shvaćanju povijesti, u smislu da bi trebalo usmjeravati europsku prošlost prema izgradnji Europske Unije. O tome ništa ne znamo. Povijest treba poštivati činjenicu da ona ne nastaje od sama početka kako bi trijumfalno dosegnula izmirenje kao cilj. I prije EU postajala je europska civilizacija koja se postupno gradila sukobima i ratovima između europskih nacija i naroda. Kundera je jednom rekao da se Europa ujedinila vjerom, a u moderno doba ujedinjuje se zajedničkom kulturom. Osobno smatram da Europa treba preuzeti odgovornost za vlastitu civilizaciju jer je danas suočena s najvećim demografskim izazovom u povijesti, i to pojavom nove izvaneuropske populacije koja prodire na europski kontinent. Postavlja se pitanje: treba li toj populaciji oduzeti vlastite civilizacijske korijene ili je integrirati?

Vjerujete li u tezu „velike populacijske zamjene“, o kojoj se sve više govori?

Sintagmu „velika populacijska zamjena“ skovao je francuski intelektualac Renaud Camus u posebnim uvjetima. Živio je u okrugu Heraut u malom mjestu Lunel i ustanovio da se u stare zaseoke, u stare kuće, nastanjuje novo stanovništvo. Bio je zapanjen tom pojavom i tek nedavno saznali smo da se desetak mlađih osoba iz tog mjesta otišlo boriti u redove islamističkih džihadista kao francuski konvertiti na muslimansku vjeru. Camus drži da je u Europi na djelu inverzija poriva za oponašanjem u sklopu koje autohtono pučanstvo oponaša došljake, a ne obrnuto. To je zaista jedinstvena situacija. Ali unatoč tomu ne želim govoriti o „velikoj populacijskoj zamjeni“ jer takva sintagma ne bi smjela reducirati osobe i ljudske zajednice na razinu vrste. Također, ne smijemo u današnjem kontekstu smatrati da su svi imigranti došli kao osvajači jer je takav pristup nasilan i ne poštuje raznolikost i specifičnost pojedinih situacija.

Poznajem sintagme rusofobija, kroatofobija, srbofobija, judeofobija, islamofobija kao oblike rasnih predrasuda i straha od „drugoga“, no u Nesretnom identitetu govorite o oikofobiji. Možete li pojasniti značenje tog izraza?

Taj koncept nisam sam izumio, pronašao sam ga kod jednog engleskog filozofa. On podrazumijeva određenu fobiju i odbacivanje vlastitog doma, habitusa. Naime, osjećaj krivnje i srama glede kolonizatorske prošlosti i rasizma u nekih je toliko snažan da izaziva stanovit mazohizam, koji se može ovako opisati: Počinili smo najgore zločine u povijesti i zbog toga moramo te zločine iskupiti „žrtvujući vlastiti identitet“. Držim da se grijehe i zločine iz prošlosti ne može iskupiti anuliranjem i žrtvovanjem identiteta. To nije preduvjet za otvaranje drugomu.

U doba kulturne industrije i društva zabave sve postaje potrošnja i roba pa tako i kultura. Što za vas određuje kulturu?

Po meni je kultura odraz klasičnih humanitas, dakle skup književnih, likovnih, umjetničkih, arhitektonskih i glazbenih djela koja su pridonijela oblikovanju današnjega lica Europe. Vidim da današnji egalitarizam i stanovita nivelacija u našim društvima ne podnose pomisao da moraju živjeti pod dominacijom tih kulturnih djela. Pristup kulturnim djelima nije jednak u odnosu na obiteljsko i društveno  podrijetlo, a prevladava tendencija da se u ime totalne jednakosti kultura liši svakoga nasljeđa.

Vjerojatno poznajete Gramscijeve teze o „kulturnoj hegemoniji“. Može li kultura biti potpuno neovisna o politici?

Danas u Europi nema dovoljno manevarskoga prostora za politiku jer iznad nje postoji snažan pritisak europske birokracije, medijskog aparata i sudbene vlasti, koja sve više jača. Ono što tiranizira Europljane jest medijsko-sudbena moć jer je jako teško u današnjoj Europi reći ono što zaista mislite.

Od kraja Domovinskoga rata Hrvatska još nije ništa poduzela za suočavanje s komunističkom prošlošću. Što mislite o tome?

Ne poznajem dobro prilike svih postkomunističkih zemalja. Smatram da Hrvatska treba provesti dvostruko suočavanje s prošlošću: s prošlošću komunizma, ali i ustaškom prošlošću. Komunisti su često instrumentalizirali ustaške zločine kako bi legitimirali vlastitu političku moć. Hrvatska se treba suočiti s tim dvostrukim nasljeđem i znati se nositi s dvostrukom patnjom: to je izazov Hrvatske. Također naglašavam da je to zaista veliki problem jer zbog povijesnog nasljeđa komunizma i ustaštva Hrvatska još nema dovoljno jaku demokratsku političku kulturu. Korupcija ostaje najveći problem i Hrvatske i ostalih postkomunističkih zemalja, problem koje treba hitno riješiti. U Francuskoj postoji institucija Visoka škola uprave, koja je često kritizirana, ali možda bi taj model trebao biti transponiran u Hrvatsku.

Imam dojam da u knjizi Pametno srce, koju ste predstavili u Zagrebu, tražite utočište u književnosti te da se intelektualno i filozofski dvoumite između moderniteta i antimoderniteta?

Ne, nisam tražio utočište, samo sam htio pokazati kako su formalističke i poststrukturalističke teorije poremetile naš odnos prema književnosti. Zapravo nam književnost pomaže u razmišljanju i razumijevanju svijeta kako bi nam bolje pojasnila unutarnje i vanjske dimenzije svijeta i stvarnosti. To sam pokušao predočiti izborom i osobnim čitanjem devet romana koji su za mene jednako važni. Književnost je spoznajni instrument, a ne sredstvo eskapizma i bijega.

Nedavno je u Hrvatskoj održan referendum o istospolnim brakovima koji je polarizirao hrvatsku javnost, a protivnici istospolnih brakova često su prikazivani kao konzervativci ili reakcionari. Imate li dojam da Zapad nastoji nametnuti zemljama u tranziciji liberalni model društva?

Kao prvo, smatram da nitko ne mora pristajati na tuđe mišljenje. Držim da povijesna strast ne bi smjela zasjeniti strast prema demokraciji kao dijalogu. Demokracija je u biti rasprava, a nitko nije vlasnik budućnosti jer smisao nastaje iz dijaloga. Svjedoci smo da povijest u vremenu komunizma i u vremenu demokracije često zamjenjuje politiku. Stoga je nužno vratiti politici dovoljan prostor i funkciju. Kada je riječ o istospolnim brakovima, treba razmišljati u potpunoj slobodi. Ne možemo manihejski svrstavati pristaše takva braka u tabor napretka, a ostale protivnike u tabor reakcionara, jer u tom području još ne znamo dovoljno dobro u kojem smjeru idemo, budući da je riječ o civilizacijskom prekidu. Osobno se zalažem za civilnu uniju homoseksualaca, ali protivim se ideji istospolnoga braka jer brak podrazumijeva filijaciju i ne vidim u ime čega bi bračne i obiteljske uloge (otac i majka) bile uvrštene u ugovorni paket rodne teorije. Naravno, treba poslušati želje i zahtjeve homoseksualne populacije i dopustiti im takvu civilnu uniju i sva popratna građanska prava kao i svečani obred pri sklapanju te unije.

Čini mi se da u vašim djelima prepoznajem određene republikanske naglaske, kao da ste pomalo nostalgični prema modelu francuske države-nacije. Mogu li ideja suvereniteta i model države-nacije odigrati relevantnu ulogu u doba globalizacije?

Ne znam može li se vraćati unatrag. Osobno ne želim oživotvoriti model Treće republike pa ni Četvrte, ni degolističku epopeju. Smatram da je nacija najprikladniji prostor za formuliranje i artikuliranje demokratske rasprave jer je za takvu raspravu nužno imati isti jezik, isto povijesno nasljeđe i istu kulturu. Pretpostavke postnacionalne demokracije proturječne su jer ono što danas može prepoznati kao postnacionalno zapravo je suvremena europska birokracija. Unatoč tomu što današnje države trebaju ustupiti dio svojega suvereniteta zbog složenih globalnih tržišnih problema, države bi trebale zadržati primarna prava. Država mora zadržati političku moć da kaže tko može prijeći granicu, a tko ne. Naime, ako gradite model države bez zida, onda otvarate riskantan put za izgradnje modela države s tisuću unutarnjih tvrđava. Država mora zadržati kontrolu nad odgojno-obrazovnim sustavom i ne može prebaciti tu odgovornost na neku nadnacionalnu instancu. Smatram da država treba zadržati suverenost u području politike migracija i odgojno-obrazovne politike.